.jpg)
U sjećanje na našega Tvrtka Dujmovića
Autor: Silvija Glavočić, 18. 8. 2019.
Sada nam u našoj zbornici i u našim učionicama valja nastaviti dalje. Naš Tvrtko sigurno nam nije to kazao tim i takvim riječima, ali izgleda da drukčije ni ne može biti. U ovih dvanaestak godina što smo ih zajedno dijelili, Tvrtko nam je govorio, a da to nikada izravno nije kazao, kako je svrha ljudskoga života u jednome, u doprinosu drugima i poticaju drugima. Na svoj način, s osjećajem da se trud ipak isplati i da vrijedi zauzeti se oko nekoga i nečega vrijednoga. Oko ljudi s kojima dijelimo svoje živote. Drukčiji raspored satnice, upotreba kakve prethodno nepoznate računalne aplikacije, rad s učenicima čije se poteškoće samo gomilaju, sve su to izazovi s kojima se mi nastavnici u školi svakodnevno susrećemo. Naš Tvrtko bio je vrlo osjetljiv na situacije kada nedovoljna briga društva i okoline ostavljaju pojedinca nedovoljno zaštićenim, na cjedilu. I nije samo predlagao rješenja i čekao da takve teške i vrlo zamršene probleme započnu rješavati drugi, oni kojima to pada u dužnost. Ali uvijek s osmijehom na svojemu licu i nadom da se takve poteškoće ipak mogu prebroditi. Uz koju mudro promišljenu riječ ili, na drugi način, uz poneku odsviranu dionicu na njegovoj bass gitari. Sada, nakon što nas je naš Tvrtko iznenada i posve neočekivano napustio, želimo zadržati sjećanje na njega kao dragoga, vrlo dragoga, kolegu i prijatelja. Na trenutke provedene zajedno u školi ili slučajne susrete u našem trešnjevačkom kvartu s njegovim Regočem i njegovom Katarinom. Na njegove dolaske u školu biciklom u gotovo svim vremenskim uvjetima, na njegov selektivan i strogo vegetarijanski izbor hrane kada smo htjeli obilježiti kakav sretan događaj u našoj maloj školskoj zajednici. U našoj školskoj knjizi sjećanja nije bez razloga bilo zapisano: “Falit ćeš nam jako”. Ništa ti, baš ništa, ne možemo zamjeriti, čak i kad bismo željeli, ne bismo mogli. Samo se ustrajno nadamo da ćemo ostati na visini očekivanja koja su bila i tvoja. Žalimo jedino jako, vrlo jako, jedino to da si nas prerano napustio. Nedostajat će nam naš Tvrtko, u našoj zbornici i u našim školskim učionicama, njegova prisutnost u našoj školi, iz dana u dan. I opet, jako, vrlo jako. Njegov “trag u beskraju” neće, unatoč svemu, ostati nezamijećen. Mi, njegovi kolege i prijatelji, pobrinut ćemo se oko toga. Falit ćeš nam jako! Ivan Molek, prof.
.png)
