Internet je vrlo privlačan medij komunikacije koji ima čitav niz prednosti, kao npr.

- brza dostupnost informacijama, od akademskih istraživanja i mogućnosti putovanja, do podataka o školama i fakultetima, različitim proizvodima i slično,

-lako pregledavanje aktualnih vijesti,

-povezivanje i komunikacija s ljudima, čak i mogućnost brzog i jednostavnog dopisivanja s vršnjacima i ljudima u različitim dijelovima svijeta,

- uči djecu rješavanju problema i potiče razvoj strategija za selekciju informacija, razmjenu iskustava, mišljenja i informacija s vršnjacima i ljudima sličnih interesa ili problema

Odrasli nerijetko umanjuju opasnosti na koje dijete može naići i ako dijete o njima ne priča, skloni smo razmišljati da su djeca zaštićena. Važno je da roditelji budu upoznati i svjesni opasnosti s kojima se dijete može susresti kosristeći internet.

Djeca mogu doći do neprimjerenih informacija kao što su stranice koje potiču mržnju, nesnošljivost ili dikriminaciju, krvave i nasilne prizore, dezinformacije i preuveličavanje vijesti.

Mogu ih maltretirati ili proganjati ljudi, a vrlo često i djeca koja vrijeđaju i prijete. Također postoji velika opsanost od računalnih virusa ili provale u njihovo računalo. Postoji rizik da popunjavanjem obrazaca ili sudjelovanjem u raznim online natjecanjima djeca mogu dati važne ili osobne podatke te mogu postati mete različitih prevara. Mogu postati žrtve pedaofila ili odraslih osoba s neiskrenim namjerama koji će ih pokušati nagovoriti na susret ili na neki drugi način izigrati povjerenje djece ( npr. objavljivanjem slika djece ).

Internet, nadalje, omogućuje anonimnost, koju je nemoguće postići u bilo kojoj drugoj vrsti komunikacije. Ova anonimnost oslobađa i potiče ljude da komuniciraju intimnije nego što bi to činili u osobnim kontaktima. Omogućuje također i lažno predstavljanje, te bi stoga bio poželjan nadzor roditelja u trenucima kada se dijete koristi internetom.

Ako vam dijete kaže da je upoznalo dobrog prijatelja preko interneta, svakako podsjetite dijete da je sve ono što zna o tom "prijatelju" samo ono što mu je ta osoba rekla, tj. napisala te da ništa od toga ne mora biti istina.

Što je to…

…CHAT?

Chat sobe vrlo su popularan način internetske komunikacije, osobito među djecom i mladima. Predstavljaju nešto poput soba za razgovor u kojima posjetitelji mogu međusobno razgovarati, upoznavati se, raspravljati o određenoj temi… Korisnici mogu razgovarati međusobno, ali se i izdvojiti te komunicirati privatnim porukama, koje su vidljive samo tim osobama.
Na chatu je moguće susresti i korisnike iz drugih zemalja, pa i s drugih kontinenata, te doznati više o njima, njihovoj zemlji i običajima.

…FORUM?

Forumi ili stranice za diskusiju su internetske stranice na kojima se okupljaju korisnici interneta kako bi dali svoje mišljenje o nekoj temi ili zatražili mišljenje i savjet drugih. Vrlo su popularni i okupljaju mnogo korisnika različitih dobi i interesa. Postoje forumi o mnogim temama, kao što su politika, zdravlje, sport, glazba, škole, pomoć oko računala. Tako je, primjerice, moguće komentirati film, glazbu, doznati što se novo događa u gradu, potražiti savjet kako se pomiriti s prijateljicom ili koji je najbolji zubar u gradu. Za razliku od chata, gdje se sadržaj briše jednom kad osoba izađe iz chat sobe, zapisi na forumu su trajni, odnosno moguće ih je vidjeti i komentirati rasprave otprije nekoliko mjeseci.

…BLOG?

Blog je skraćenica od engleske riječi weblog, što u doslovnom prijevodu znači "internetski dnevnik". To je internetska stranica na kojoj pojedinac, obično kronološkim redom, bilježi svoja razmišljanja i stavove. Pomoću bloga svaki korisnik interneta može, jednostavno i potpuno besplatno, pisati vlastitu kolumnu, pa ga se zato često uspoređuje s internetskim novinarstvom. Autor bloga može komentirati aktualne teme, izvještavati o događajima na kojima je sudjelovao, ili pak objavljivati vlastite umjetničke radove – pjesme, priče, eseje, pa čak i fotografije koje je snimio.

Posebna je mogućnost da posjetitelji bloga mogu upisati javni komentar pojedinih članaka. Zato se kaže da je blog interaktivan – jer omogućuje izravnu komunikaciju autora i njegovih čitatelja.

Mnoge poznate osobe pišu svoj blog, od političara i sportaša do pjevača i glumaca. Uz to, mnogi koji su počeli kao anonimni autori bloga (bloggeri) zbog svog načina pisanja postali su vrlo popularni u svijetu interneta, pa i šire.

POD MASKAMA…

Ono što je zajedničko chatu, blogu i forumu jest korištenje nadimaka koje posjetitelji sami izaberu, što im pruža anonimnost. To znači da korisnici međusobno ne znaju tko je tko u stvarnom životu, ne znaju imena i prezimena, adresu, broj telefona. Jedni o drugima znaju samo ono što se iznese na internetu. Anonimnost stoga omogućuje ljudima da budu otvoreni i podijele s drugima stvari koje bi im bilo neugodno izreći nekome tko ih poznaje. Moguće je zatražiti pomoć u rješavanju nekog problema ili izreći mišljenje o nekoj temi, bez straha da će biti prepoznati i da će zbog toga imati neugodnosti.

Međutim, anonimnost može biti i otvorena pozivnica svima koji žele zloporabiti takav način komunikacije. Često na forumu ili chatu mogu se naći prijatelji s kojima dopisivanje može biti vrlo zabavno i poučno. Ali nisu svi korisnici interneta dobronamjerni, a od nekih se mogu doživjeti i velike neugodnosti. Netko na chatu, forumu ili blogu može vrijeđati, prijetiti i/ili pisati o drugima stvari koje nisu istinite ili koje su privatne i tajne. Često je to netko koga poznajemo, možda prijatelj iz razreda s kojim smo se posvađali ili netko iz društva tko je ljubomoran. Ta osoba može misliti da, ako koristi nadimak i nitko ne zna kako se zove, može činiti što želi, pa i gnjaviti druge. Ali nije baš tako!

U posljednje vrijeme među djecom i mladima blogovi su postali jedan od najpopularnijih oblika komunikacije. Na internetu ih ima na milijune i njihovi vlasnici su ljudi iz svih slojeva društva i različitih zanimanja. Blogovi se po načinu vođenja dijele na kolaborativne (u njihovoj izradi sudjeluje više ljudi) ili individualne. U Sjedinjenim Državama, primjerice, blog je danas zajednica toliko snažna i brojna da ima utjecaj i na javno mišljenje.

Cyberbullying

Nasilje preko interneta, u svijetu poznato kao cyberbullying, opći je pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca, tako i za opće dobro. Tim oblikom nasilja među vršnjacima obuhvaćene su situacije kad je dijete ili tinejdžer izloženo napadu drugog djeteta, tinejdžera ili grupe djece, putem interneta ili mobilnog telefona. Odnosno i počinitelj(i) i žrtva(e) su maloljetnici.

Postoje dvije vrste nasilja preko interneta: izravan napad i napad preko posrednika. Izravan napad događa se kad maloljetnik:

• šalje uznemirujuće poruke mobitelom, e-mailom ili na chatu
• ukrade ili promijeni lozinku za e-mail ili nadimak na chatu
• objavljuje privatne podatke ili neistine na chatu, blogu ili internetskoj stranici
• šalje uznemirujuće slike putem e-maila ili MMS poruka na mobitelu
• postavlja internetske ankete o žrtvi
• šalje viruse na e-mail ili mobitel
• šalje pornografiju i neželjenu poštu na e-mail ili mobitel
• lažno se predstavlja kao drugo dijete.

Nasilje preko posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće osobe, koja toga najčešće nije svjesna.
Primjerice, neko dijete dozna lozinku drugog djeteta za njegovu e-mail adresu ili nadimak na chatu. Tako s njegove e-mail adrese može slati uznemirujuće poruke njegovim prijateljima, ostavljati neprimjerene poruke na blogu, chatu ili forumu. Svima se tako čini da je žrtva zapravo ta koja čini loše stvari. Prijatelji će se posvađati s njime, administrator će isključiti njegov nadimak ili e-mail adresu, roditelji će se naljutiti na njega i bit će kažnjen. Oni su posrednici u zlostavljanju, a toga nisu ni svjesni.

Počinitelj može staviti oglas seksualnog ili provokativnog sadržaja u ime žrtve s njezinim brojem mobitela ili adresom. Na taj način dijete može doživjeti mnoge neugodnosti i naći se u opasnosti.

Napad preko posrednika najopasnija je vrsta nasilja preko interneta jer često uključuje odrasle, među kojima ima mnogo ljudi s lošim namjerama.

Bez fizičkog kontakta s publikom, djeca i mladi teže vide i razumiju štetu koju njihove riječi mogu nanijeti. Školski tračevi nađu svoj put do bloga i žrtva trača osjeća da je u rukama nepoznatog internetskog napadača.

Što obuhvaća takav oblik nasilja?

Međuvršnjačko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima te širenje nasilnih i uvredljivih komentara. Može uključivati slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka.

Takvo se nasilje, nadalje, odnosi i na slanje fotografija svojih kolega te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi. Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i "provaljivanje" u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima.

Nasilje među vršnjacima sve češće se odnosi na nekoliko oblika komunikacije, uključujući zvuk, slike, animacije i fotografije. Cyberbullying se najčešće izvodi oblicima komunikacije u kojima identitet počinitelja može biti skriven. Nedostatak socijalnih i kontekstualnih naznaka, kao što su govor tijela i ton glasa, može imati mnoštvo učinaka: nema opipljive, afektivne povratne informacije o tome je li ponašanje preko interneta prouzročilo štetu drugome.
Anonimnost počiniteljima nasilja preko interneta daje osjećaj da nekažnjeno mogu ne poštovati socijalne norme i ograničenja, što rezultira već navedenim ponašanjem.

SAVJETI KOJE RODITELJI MOGU DATI SVOJOJ DJECI

• Naglasite im da budu pažljivi kome daju broj mobitela.
• Neka pažljivo koriste neku od chat usluga preko mobitela.
• Ako dobiju poruku s nepoznatog broja, neka ne odgovaraju. Ne trebaju odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaju loše ili neugodno.
• Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljivom, i to da, ako su ljuti, mogu učiniti nešto zbog čega poslije mogu požaliti. Istaknite im da budu pažljivi kad šalju poruke drugima.
• Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ona uvrijediti ili na bilo koji način naštetiti primatelju?
• Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili videozapise drugih ljudi bez njihova dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti druge ljude.
• Ako dijete dobije neprimjerenu poruku, poziv ili je izloženo nasilju, dajte mu podršku i potaknite ga da odmah razgovara s vama ili nekom drugom odraslom osobom u koju ima povjerenja (poput nastavnika, školskog psihologa), kako se problem ne bi pogoršao.
• Ako je riječ o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito zastrašujućim prijetnjama, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevima dobro je sačuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke ili poziva

Kratki savjeti za roditelje

1. Pronađite vremena za djecu. Nemojte koristiti računalo i Internet umjesto dadilje.
2. Naučite više o računalima tako da možete razgovarati s djecom o njima zanimljivim temama.
3. Ograničite korištenje računala na jedan ili dva sata dnevno (dobro je uvesti jasna pravila, primjerice nema računala prije škole, prije spavanja, za vrijeme obroka ili prije nego što je napravljena zadaća).
4. Razgovarajte s djetetom o opasnostima interneta i poučite ga da ne daje osobne podatke ni fotografije na internetu te da ne dogovara susrete s nepoznatim ljudima. Ako se dijete jako želi susresti s osobom koju je upoznalo preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja.
5. Stavite računalo u dnevni boravak, ne u dječju sobu. Tako možete nadgledati djecu dok su na internetu i vidjeti koje stranice posjećuju.
6. Pazite da vaše dijete ne provodi previše vremena ispred računala.
7. Potičite korištenje računala kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu (npr. igrice).
8. Upoznajte njihove internetske prijatelje onoliko koliko poznajete i ostale prijatelje.
9. Naglasite svojoj djeci kako oni nisu krivi ako su žrtve virtualnog nasilja. Recite da im nećete zbog toga oduzeti pravo na korištenje računala – to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.

Ako roditelji doznaju da im je dijete žrtva nasilja preko interneta, trebaju poduzeti sljedeće:

• poučiti dijete da ne odgovara na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke
• ne brisati poruke ili slike, jer mogu poslužiti kao dokaz
• pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprječavanje nasilja
• kontaktirati internet providera
• kontaktirati školu
• ako je identitet nasilnika poznat, pokušati kontaktirati njegove roditelje (jer postoji velika vjerojatnost da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša)
• kontaktirati policiju ako poruke preko interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju i sl.

Najčešće se roditelji ne ustručavaju preuzeti odgovornost za ponašanje svoje djece u igri, školi ili u kući nekog drugog. Ne mora biti drukčije ni kad je riječ o onome što se događa posredstvom moderne tehnologije. Roditelji trebaju razgovarati sa svojom djecom o kompjutorskoj etici, dogovoriti pravila ponašanja na internetu i, kao najvažnije, definirati posljedice kršenja tih pravila. Trebaju poučiti djecu da nikad ne pokazuju svoje lozinke ili da se ne svađaju i ne ponašaju nasilno na internetu.

Korisni linkovi:

http://www.sigurnostdjece.com/prirucnik/

http://www.cert.hr/sites/default/files/sigurnije%20na%20internetu.pdf

Ukoliko dijete u svojim roditeljima uvijek vidi uzor, koliko ih cijeni i poštuje, toliko će ih i slijediti. A to znači da roditelji moraju imati određeni autoritet. Čuvati svoj autoritet znači odgajati u ljubavi.

Ljubav u odgoju stvara vedro životno raspoloženje, takvu će ljubav vraćati i djeca roditeljima, a preko njih i ljubav prema čovjeku i prema zemlji u kojoj žive i prema društvu u cjelini. Očuvati autoritet znači odgajati u poštivanju dječje ličnosti. Roditelji se prema djetetu trebaju odnositi kao prema budućem čovjeku, a ne vrijeđati ga, ponižavati te ugušivati njegove osjećaje, samostalnost, inicijativu i životnu aktivnost, a istovremeno postavljati pred njega zahtjeve i obaveze koje je dužno izvršavati.

Roditelji će imati autoritet ako budu dosljedni u svojim odgojnim postupcima. Moraju biti strpljivi, taktični, ali u prvom redu dosljedni. Dosljednost roditelja znači miran i sređen život, pa je time i dijete pošteđeno od raznih iznenadnih ispada, svađa i nesporazuma između roditelja.

Imati autoritet znači svestrano se brinuti za dijete. Dijete stječe povjerenje u svoje roditelje ako neprestano osjeća da u njih nailazi na oslonac uvijek, pa i onda kada griješi, kada mu je teško. Djeca će poštovati svoje roditelje ako osjete da su odnosi u obitelji prema svima dosljedni. Starije dijete ne podnosi pretjeranu brigu za najmlađe te se u njega javlja ljubomora. U pojedinim obiteljima previše cijene muško dijete, što sve štetno djeluje na roditeljski autoritet.

Rušenje autoriteta roditelja

U nekim obiteljima ruši se autoritet tako što se nejednako postupa prema djeci, drukčije radi otac, drukčije majka, djed, baka, tetka i dr. Autoritet roditelja se ruši kad dijete osjeća da među njima vladaju razmirice, nesporazumi, trzavice i druge negativne pojave. Sve to ruši mirnu obiteljskuatmosferu, stvara nesigurnost i potištenost kod djeteta.

Djeca će poštovati roditelje ako u njima vide ljude koji se pravilno odnose prema radu, prema društvu i društvenoj zajednici.
Neki roditelji, opet, odnos prema djeci postavljaju s »visoka«. Njihov je zadatak da zapovijedaju, a djeca da slušaju. Ništa pogrešnije od toga! Takvi roditelji brzo gube autoritet u očima svoje djece. Konačno, roditelji moraju svoje postupke prilagoditi razvojnim fazama djeteta, na svoj način u najranijoj dobi, u predškolsko doba, školsko doba, kao i u dobi sazrijevanja i mladenaštva.

Snađu li se roditelji u tome, svoj će roditeljski autoritet prema djeci zadržati trajno, a ljubav djece bit će im uzvrat za sve ono što su im za djetinjstva pružali.

Strpljenje i tolerancija u odgoju djece

Vrlo je jednostavno u odgoju djeteta samo zapovijedati i braniti. Ali time nitko ne odgaja dijete, nego samo »dresira«. Takozvano »dobro« dijete, koje revno sluša i udovoljava zahtjevima roditelja nije još i dobro odgojeno. Dijete mora samo spoznati što je dopušteno, a što zabranjeno, što je dobro, a što zlo. A to je moguće postići polaganim i strpljivim radom. Roditelji u tome mnogo griješe. Ne razmišljaju o uzroku neke pojave, nego nastoje da se te pojave dijete silom riješi. Zabranjuju, viču, čak i tuku, a takvi postupci mogu samo ustaliti negativnu pojavu. Tu nema ni strpljivosti ni trpeljivosti u odgoju. Griješe roditelji koji odmah oštro, često i nepravedno, reagiraju na učinjene greške. Bolje je strpjeti se neko vrijeme. Dijete ima mogućnosti da i samo o tome razmisli, osjeća potrebu da se povjeri roditeljima, a time stječe povjerenje u svoje vlastite snage.

Ako roditelji neposredno reagiraju na grešku, dijete se ne snalazi, roditelji i sami ne djeluju razumno, te ga ponizuju, a ono se u tom času osjeća osamljeno, brani se, javlja se otpor. Dijete nije shvatilo svoju grešku, te se takvih grešaka neće osloboditi ili će paziti da ih pred roditeljima ne čini. Time nismo postigli što smo htjeli.

Dajte djetetu njegovo slobodno vrijeme

Neki roditelji neprestano »sjede« za vratom svog djeteta. Svaki pokret, svaka igra, gotovo svaka misao pod kontrolom je roditelja. Tako je životdjeteta ispunjen neprestanim tutorstvom, gdje treba i ne treba. Dijete gubi svoje »ja«, koje tako želi izraziti i vanjskim oblicima.

Takvo dijete postaje nesamostalno te se u njega pojačava osjećaj manje vrijednosti, a mnoga postaju razdražljiva i nervozna.
Dijete ne voli biti samo i bez roditelja. Povjerenje u roditelje daje mu sigurnost da izvrši mnoge zadatke koje se bez oslonca na roditelje ne bi usudili izvršiti. Ali dijete želi od vremena do vremena i da samuje, da ga nitko ne dira i da se nitko ne miješa u krug njegovih interesa.

Tako se razvija samostalnost kojoj se teži. Zamislite sebe da ste pod neprestanom prismotrom drugih i da su vam oduzeti satovi vaših intimnih raspoloženja! Slično je i s djetetom.

Način na koji roditelji koriste svoj autoritet ima veliki utjecaj na djetetov odnos prema svim autoritetima sa kojima će se susretati. Zato bi trebali mudro iskoristiti svoju moć, uz mnogo ljubavi i brige, uz jasne granice i pravedne posljedice. Morate biti svjesni da zanemarivanje djece i njihove sigurnosti mogu biti vrlo štetni. Isto tako ako se sami ne pridržavate pravila koja ste postavili ili se iživljavate na djeci, rezultati mogu biti katastrofalni. Roditelji se trebaju jako truditi kako bi postali tip ljudi koje će dijete poštovati i htjeti slušati. Ako svoj autoritet dobro iskoristite, otvarate svojoj djeci vrata uspjeha.

Nasilništvo (bullying) karakteriziraju: namjera da se povrijedi drugu osobu, ponavljanje istog obrasca ponašanja u kojem je jedna strana žrtva, a druga nasilnik, te očita neuravnoteženost snaga (jači protiv slabijeg ili grupa protiv pojedinca).

Prva istraživanja o nasilništvu među djecom iz 2002. godine ukazivala su kako je svako peto dijete u Hrvatskoj bilo izloženo učestalom nasilju.

Škola je bez sumnje mjesto gdje se događa najviše nasilja među djecom. Nasilje među djecom događa se i na putu do škole i iz škole. Uobičajena pretpostavka da se nasilje među djecom javlja prije svega u školama u velikim gradovima je pogrešna, istraživanjai sve češći napisi u novinama govore da to nije točno.

Malo je onih koji se ne sjećaju bar jednog učenika u razredu kojemu su se svi rugali zbog tjelesne težine, nazivali ga pogrdnim imenima i odbacivali ga. Ali, današnje verbalno nasilje je odavno izgubilo bezazlenu notu kojom smo se svi htjeli dokazati i nametnuti kao bolji ili važniji od onoga kome smo se rugali.

Pojam 'nasilništvo' se ne koristi u slučaju kada se dva učenika približno jednake snage tuku ili prepiru. Da bi se koristio pojam nasilništva mora postojati nesrazmjer snaga odnosno asimetričan odnos snaga. Učenik ili učenica izložen nasilništvu se s teškoćom brani i donekle je bespomoćan u odnosu prema učeniku koji ga zlostavlja.

Vrste nasilja

Nasilje među djecom - vršnjačko nasilje vrlo je ozbiljna tema kojoj sve češće bivamo svjedoci posredno ili neposredno.
Postoje tri vrste nasilništva:

• verbalno
• fizičko
• nasilje kroz odnose

Verbalno nasilje je najčešći oblik nasilja koje koriste i djevojčice i dječaci. Riječi mogu biti puno snažnije od udaraca, one su brze i bezbolne za nasilnika, a mogu biti izuzetno štetne za žrtvu.

Verbalno nasilje može poprimiti oblik nadijevanja imena, vrijeđanja , omalovažavanja, okrutne kritike, sramoćenja i rasističkih aluzija.

Ako se verbalno nasilje dopušta ili ignorira, postaje normalno zbog čega se žrtva dehumanizira. Kad dijete postane svakodnevni predmet izrugivanja, ono je često isključeno iz zajedničkih aktivnosti, bira ga se za zadnjeg i prvog ga se izbacuje iz zajedničkih aktivnosti.

Fizičko nasilje

Fizičko nasilje odnosi se na šamaranje, udaranje, davljenje, bockanje, udarce nogom, šakom, ugrize, grebanje, bolno zakretanje ruku, pljuvanje, oštećivanje ili uništavanje odjeće ili imovine žrtve.

Tipična žrtva je obično tjelesno slabije građe, povučena, nesigurna u sebe i osamljena, dok je tipični nasilnik jače tjelesne građe i agresivnog ponašanja.

Tek trećina slučajeva nasilništva koje prijavljuju djeca odnosi se na fizičko nasilništvo. Ono je najočitije, zbog toga se i najlakše identificira.

Nasilje kroz odnose

Nasilje kroz odnose je najteže otkriti s pozicije promatrača, a odnosi se na sustavno smanjivanje djetetovog samopoštovanja kroz ignoriranje, izolaciju, isključivanje ili izbjegavanje. Izbjegavanje je snažno sredstvo nasilja. Dijete o kojem se šire glasine ne treba ih ni čuti, ali će patiti radi njihova učinka. Namjerno isključivanje djeteta s tuluma, rođendanskih proslava i sportskih igara često se previđa kao oblik nasilja jer nije tako lako uočljivo poput korištenja pogrdnih imena ili šake u lice. Njegove posljedice nisu toliko očite kao što su modrica ili potrgana jakna, a bol koju ono izaziva često se skriva.

Nasilnici se ne rađaju kao nasilnici. Brojni faktori utječu na ponašanje nasilnika. Urođeni temperament je jadan od njih, ali tu su i utjecaji okoline: obiteljska atmosfera, školski život, zajednica i kultura (uključujući medije), koji dopuštaju ili potiču takvo ponašanje.

Bez obzira na to je li blago, umjereno ili teško, nasilje nije 'normalno'. Ono je antisocijalno i kao takvom mu treba pristupati. Svatko može biti žrtva i postati predmetom verbalne, fizičke ili agresije u odnosima iz jednostavnog razloga jer je on ili ona na neki način drugačiji od drugih. Nasilnici trebaju mete na kojima mogu iskaliti svoju agresiju, a različitosti koje se identificiraju kao opravdanja za napade su u najboljem slučaju izmišljene, a u najgorem slučaju besramni izgovori.

Djeca čija ponašanja iritiraju ili zabavljaju njihove vršnjake imaju jednako pravo kao i svi drugi da se s njima postupa s poštovanjem i uvažavanjem.

Trebamo se zapitati zašto djeca osjećaju da imaju pravo odbaciti, ismijavati ili mrziti drugo dijete samo zato što je to dijete na neki način različito od njih.

Ako želimo utjecati na djecu i osnažiti ih da prekinu krug nasilja, naše svakodnevno ponašanje mora proizlaziti iz tog vjerovanja. Ako dajemo pogrdne komentare o ljudima u našoj zajednici, učimo našu djecu netoleranciji, bogomoljstvu i mržnji, ako u našim riječima i postupcima demonstriramo toleranciju, prihvaćanje, ljubaznost i suosjećajnost, naša će djeca činiti isto.
Kad stvaramo toplu, brižnu okolinu za svoju djecu, ne dobivamo jamstvo da će ona postati poštene, brižne, odgovorne osobe, ali u takvoj je okolini šansa za to puno veća.

Ako je vaše dijete nasilnik

Nitko od nas ne želi razmišljati o tome da naše dijete zlostavlja drugo. Teroriziranje, zaplašivanje, izbjegavanje, mučenje i ismijavanje nisu rivalstvo s braćom ili sestrama ili vršnjačko nasilje. To je nasilje. Važno je ne podcijeniti ono što se dogodilo i otpisati kao 'nešto uobičajeno' između braće i sestara ili vršnjaka. Isto je tako bitno da to ne pokušavate opravdati, racionalizirati ili minimizirati. Ako dopustite da se vaše dijete provuče s takvim ponašanjem neće mu koristiti. Vi na taj način suptilno šaljete poruku da ne očekujete puno više od njega, i tako mu dajete gotov izgovor da bude okrutan i nasilan.
Bitno je u takvim situacijama ne kažnjavati dijete. Kazna će ga samo naučiti da bude agresivniji i sklon tome da povrijedi druge ljude.

Dobro je ako možete zaustaviti nasilje u ranim fazama prije nego što je vaše dijete obilježeno kao nasilnik. Ali nikad nije kasno, jer kao što je vaše dijete bilo spremno postupati s nepoštovanjem, zlobom i bešćutnošću, sposobno je i da se prema drugima odnosi s poštovanjem, da bude ljubazno i suosjećajno.

Kad vaše dijete izvrši nasilje nad nekime, neuvažavanje ili nadanje da se radilo o prolaznom zastranjivanju dovest će do toga da će se vaše dijete početi ponašati još više nasilnički. Konstruktivna alternativa su četiri koraka discipline, s tri P – popravljanje, pronalaženje rješenja i pomirenje.

Važno je jasno navesti svome djetetu što je učinilo i potvrditi vaše vjerovanje da je sposobno popraviti nered koji je učinilo. Ako je dijete na primjer potrgalo bratovu omiljenu igračku mora je popraviti ili zamijeniti. Materijalnu štetu je lakše popraviti nego štetu koja je nanesena osobi.
Isprika za počinjeno je u redu, ali nju nije potrebno zahtijevati, većtražiti. Ako zahtijevate ispriku dobit ćete neiskren 'Žao mi je' ili stalne neiskrene isprike nakon ponavljanog incidenta. Bez obzira koliko srdačno bilo, samo izgovaranje riječi 'Žao mi je' nije dovoljno. Iskreno i bezuvjetno pokajanje znači preuzeti odgovornost za napravljenu štetu i krenuti popravljati oštećenu vezu.

Žrtva

Ako je vaše dijete žrtva tiraniziranja, ne očekujte da će vam to odmah priznati. Vjerojatnije je da ćete o tome saznati iz glasina ili iz priča u kojima ste prepoznali znakove koje vaše dijete pokazuje. Zašto vam je to dijete zatajilo?

Ima više razloga:

• sram ga je jer ga zlostavljaju,
• strah ga je odmazde, ako se povjeri roditeljima ili nekome od odraslih,
• osjeća se bespomoćno, jer smatra da mu nitko ne može pomoći,
• osjeća se beznadno, jer smatra da mu nitko ne želi pomoći,
• povjerovao je u laž da je tiraniziranje nužan i sastavni dio djetinjstva,
• naučio je da je tužakanje vršnjaka loše, djetinjasto i nije cool.

Vrlo je loša kombinacija nasilnik koji dobije ono što želi od žrtve, žrtva se boji reći, promatrači gledaju, sudjeluju ili okreću glavu na drugu stranu i odrasli koji nasilništvo doživljavaju kao zadirkivanje koje je nužan dio odrastanja, u stilu 'dečki 'ko dečki'. Ako tome dodamo kombinaciju bespomoćnosti i beznađe koje osjeća maltretirano dijete i zabrane o tužakanju, postoji velika mogućnost da ćete kao roditelj ostati u neznanju o boli koju vaša djeca doživljavaju svaki dan od strane svojih vršnjaka ili čak od strane odraslih kojima ste povjerili svoju djecu.

Kada otkrijete da je vaše dijete žrtva nasilja razgovarajte s njime i objasnite mu da za nasilje nije krivo ono većda je krivnja na nasilniku. Nitko ne zaslužuje da ga se tiranizira.
Možda se vaše dijete ponaša na način koji iritira ili dosađuje nasilniku (više ovo drugo). Ali ta ponašanja nikad ne opravdaju prijezirno ponašanje nasilnika. Nemojte preispitivati djetetove postupke većmu pružite podršku. Nasilnik je većponizio vaše dijete poslavši mu poruke: 'Ti nisi vrijedan poštovanja; ne možeš se zaštititi; nemaš kontrolu nad tim što ti se događa u školi i nitko te ne voli.' Vaše dijete treba vašu pomoćda nađe protuobranu za te ružne poruke.

Nemojte požuriti u rješavanje problema umjesto vašeg djeteta. Osim ako vaše dijete nije u ozbiljnoj fizičkoj opasnosti, vaše preuzimanje kontrole nad situacijom prenijet će poruku vašem djetetu kako je još više bespomoćno nego što je mislilo, prenijeti poruku nasilniku kako je vaše dijete doista ranjiva meta i poručiti vršnjacima da je nasilnik bio u pravu – vaš sin je 'slabić', ili još gore 'mamin sin'. Uzimajući to u obzir, treba voditi računa o tome da ipak ne možemo staviti svu odgovornost na dijete u zaustavljanju zlostavljanja. Mi im kao roditelji možemo dati alat da se obrane i zauzmu za sebe pred nasilnikom, ali također naš posao kao odraslih osoba je da stvorimo okolinu koja ne pridonosi nasilju i da konfrontiramo nasilje kad ga vidimo ili čujemo za njega. Nasilnik je naučio da se ponaša nasilno. On treba naučiti kako da ne bude nasilnik, a dio tog učenja treba provesti odrasla osoba.

Četiri najsnažnija protuotrova za nasilje su:

- pozitivna slika o sebi,

- biti prijatelj,

- imati barem jednog dobrog prijatelja koji je tu za vas u dobru i u zlu te

- biti sposoban uspješno se uključiti u skupinu.

Nasilnik će sve to pokušati sabotirati, uznemirujući vaše dijete, narušavajući njegov osjećaj samopoštovanja i vlastite vrijednosti. Uspješno će ga izolirati tako da nije u mogućnosti razviti bitne vještine stvaranja vršnjačkih odnosa. Okupljati će vršnjake kako bi se uključili u nasilje i na taj način još više zatvarati mogućnosti stvaranja bilo kakvih pozitivnih vršnjačkih odnosa i bitnih prijateljstava između vašeg djeteta i njegovih vršnjaka.

Ako vašem djetetu nedostaje pozitivna slika o sebi, ovisno je odobravanju od strane drugih i sklono je razbijati glavu oko stvari koje u njegovom životu pođu po lošem, vjerojatno će okriviti sebe za nasilje koje doživljava. Takva će djeca vjerojatnije popustiti pred taktikom nasilnika te postati pogodna za nove napade. Ako misle da su napadi usmjereni na nešto što je sastavni dio njihovog izgleda ili karaktera, vjerojatnije je da će postati depresivni i tjeskobni (ja sam glup, ružan, nespretan, nemam prijatelja).

Prijavite nasilje djelatnicima škole

Učitelji ili nastavnici vašeg djeteta trebaju biti upoznati s tiraniziranjem koje vaše dijete doživljava. Škola je odgovorna za nasilje koje se događa u školi i u blizini škole. Treba im javiti kada se incident dogodio, gdje i koja su djeca sudjelovala te koji je utjecaj nasilje imalo na vaše dijete.

Nasilništvo među učenicima se događa u svakoj školi. Nastavnici trebaju stalno biti na oprezu i reagirati na svaki slučaj nasilja. Ako škola vašeg djeteta nema načela protiv nasilništva, zajedno s procedurama i programima koji ih podržavaju, moglo bi se dogoditi da će odgovorni u školi nasilništvo smatrati problemom žrtve.

Nije rijetka pojava da se situacija doživljava kao žrtvin problem kojeg žrtva mora riješiti sama. Žrtve kod nasilnika često potiču vrlo malo empatije od strane vršnjaka iz razreda i odraslih. Možda ćete morati biti uporni u svom inzistiranju na tome da se nasilništvo rješava djelujući na njegov izvor – na nasilnika. Možda će postojati trenuci kada ćete morati pomagati svom zlostavljanom djetetu da radi na svojem ponašanju koje mu je onemogućavalo stvoriti zdrave odnose s vršnjacima, ali nitko nikada ne zaslužuje biti zlostavljan. Ako ste zabrinuti zbog rješenja koje je predložio nastavnik ili zbog nedostatka reagiranja, znajte da se uvijek možete obratiti ravnatelju škole.

Ravnatelj, nastavnici i stručni suradnici dužni su spriječiti i zaustaviti svaki oblik nasilja u školi te ako je potrebno, surađivati s policijom i centrom za socijalnu skrb. Važno je da se škola pobrine za postojanje ''sigurnog'' mjesta na koje se mogu skloniti oni koji se osjećaju žrtvama, da vlastitim primjerom (tj. ponašanjem zaposlenika škole) daje model nenasilnog i pozitivnog ponašanja te poštivanja učenika te da adekvatno nadgleda mjesta za koja učenici kažu da su potencijalna mjesta napada i zastrašivanja.

Više o tome kako škola može pomoći u prevenciji vršnjačkog nasilja možete pročitati na stranicama Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba

i

http://www.unicef.hr/upload/file/237/118962/FILENAME/SNMD_knjizica_roditelji_web.pdf